Zamka (za) izvršnog direktora

Mnogi uspješni rukovodioci, zaposleni na visokim pozicijama korporacija (međunarodnih ali i domaćih), maštaju o tome da napokon izađu iz korporacije.

NE TAKO DAVNO, PRIVUKLE SU IH DOBRE PRILIKE ZA NAPREDOVANJEM, USAVRŠA VANJEM ZNANJA, RAZMJENOM ISKUSTVA SA MEĐUNARODNIM TIMOM, POKRETA NJEM RAZNOVRSNIH PROJEKATA…

Korporacije pružaju ne samo odlične financijske uvjete za poduzetne pojedince već i stimulativnu atmosferu gdje je moguće napredovati, često i na međunarodnoj poslovnoj sceni. Baš kao što su mnogi zadovoljni svojom odlukom da budu dio korporacije, kod nekih se javlja određena zasićenost. Navest ću neke od najčešćih razloga; ono što je na početku izgledalo kao odlično posložena firma, sada se spominje kao osjećaj zaroblje nosti u beskonačnim procedurama i pravilima; sporost promjene i inicijative nikako da dobiju zeleno svjetlo za primjenu. Za mnoge stvari je definirano što se ne smije, ali (pre)često nije jasno smije li ili ne proaktivni poduzetnik, menadžer koji prepoznaje priliku preuzeti rizik i donijeti odluku. Zapne na različitim goal ili initiative alignment-u, odnosno usklađivanju i odobravanju proaktivnih ideja na različitim institucijama unutar korporacije. Naravno da je to i potrebno… ali prečesto do izražaja dolazi sporost i tromost sustava u kojem se prilike za promjenom zagube, a poduzetnost i inicijativa splasnu. Oni koji odlaze iz korpora cije se često žale da se odluke većinom svode samo na spuštanje na niže razine, negdje drugdje (Beču, Berlinu, Zagrebu ili nekom drugom gradu gdje je smještena HQ) donese nih strateških planova i inicijativa bez prilike da se sudjeluje i doprinese njihovoj kvaliteti i provedivosti.

Takav menadžer, nezadovoljan i zasićen ne djelovanjem ili sporošću velikog sustava, čuje da odlična, poduzetnička firma traži izvršnog direktora. Osnivač, poduzetnik (po definiciji kreativan i spreman preuzeti rizik) izgleda napokon kao odličan sugovornik s kojim bi se moglo ostvarivati prave rezultate. Nema više bezbrojnih i bezbojnih meeting request-a za sastanke na kojima se samo raspravlja, a ne donose odluke, nema više različitih intrapre neurship inicijativa koje ga samo podsjećaju na sporost djelovanja. Prihvaća objeručke prilično konkurentnu i velikodušnu ponudu od osnivača da preuzme mjesto izvršnog direktora. Kako je za odnos potrebno dvoje, pogle dajmo na koji način je osnivač firme došao do zaključka da mu treba izvršni direktor. Opisano u Adizes životnim ciklusima, osnivač je kreativna osoba koja brže od drugih prepoznaje poslovnu priliku, za razliku od nekih, preuzima rizik i donosi odluku hoće li krenuti u poslovni pothvat te nakon što odluči djeluje. Od samog početka poslovanja firme, bdije nad njezinim opstankom, baš kao što se brine o maloj bebi, trudeći se da firma preživi, nađe dovoljno klijenata koji su zadovoljni, žele se vratiti i preporučiti firmu drugima. Svjestan da je po trebno određeno vrijeme da se firma dokaže i razvije naporno radi (24 h na dan 7 dana tjedno 365 dana u godini), brinući o različi tim izazovima – o pronalasku novih klijenata, isporuci na vrijeme, kapacitetu proizvodnje, toku gotovine, zalihama repromaterijala… i to je u počecima rada firme sasvim normalno. Poslovnim rječnikom, osnivač je u početnom razdoblju i direktor prodaje i direktor financija i direktor proizvodnje… Kako se firma razvi ja, raste i broj klijenata, broj zaposlenih, broj proizvodnih linija… i ono što je bilo normalno u počecima rada firme – da sve odluke donosi osnivač, sada postaje opterećenje jer je poslovanje preveliko. Osnivač se nađe u osnivačevoj zamci. Firma je uspješno narasla (o ovome je sanjao kada je firmu pokretao), napokon ima i novaca na žiro računu (nakon vremena u kojima je balansirao što će prvo platiti, repromaterijal, novi stroj ili odličnog inženjera), ali on nema i dalje vremena za uživanje u rezultatima uspjeha (postao je rob vlastite firme; za sve se pita on, nikako da ovi njegovi počnu donositi odluke, pa onda krenu ali, jao, krivo…). Tada mu padne na pamet spasonosna ideja da mu treba izvršni direktor. Čuo je da ima jedan odličan koji želi pobjeći iz korporacije… i kreće međusobno oduševljenje osnivača i budućeg izvršnog direktora. Osnivač napokon pronalazi pravog sugo vornika koji će mu pomoći da vodi firmu na način da umjesto njega donosi mnoge (ope rativne) odluke („ima iskustvo rada u velikoj korporaciji i ako se tamo dokazao, zašto ne bi kod mene bio dobar”). Menadžer, s druge strane, prepoznaje u osnivaču osobu koja je spremna djelovati, mijenjati, donositi odluke (zar nije i njihov razgovor o potencijalnoj suradnji samo dokaz toga) – i još važnije od svega, napokon priliku da razgovara sa stvarnim vlasnikom s kojim, ako se nešto dogovori, ništa ne stoji na putu provedbe (odbori, sek tori, regije, centrala) – i tako se nađe u zamci za izvršnog direktora. Nekoliko je scenarija kako se ovaj idilični odnos može razvijati u sljedećem periodu, dva pesimistična i jedan optimističan.