Zamka (za) izvršnog direktora
Mnogi uspješni rukovodioci, zaposleni na visokim pozicijama korporacija (međunarodnih ali i domaćih), maštaju o tome da napokon izađu iz korporacije.
NE TAKO DAVNO, PRIVUKLE SU IH DOBRE PRILIKE ZA NAPREDOVANJEM, USAVRŠA VANJEM ZNANJA, RAZMJENOM ISKUSTVA SA MEĐUNARODNIM TIMOM, POKRETA NJEM RAZNOVRSNIH PROJEKATA…
Korporacije pružaju ne samo odlične financijske uvjete za poduzetne pojedince već i stimulativnu atmosferu gdje je moguće napredovati, često i na međunarodnoj poslovnoj sceni. Baš kao što su mnogi zadovoljni svojom odlukom da budu dio korporacije, kod nekih se javlja određena zasićenost. Navest ću neke od najčešćih razloga; ono što je na početku izgledalo kao odlično posložena firma, sada se spominje kao osjećaj zaroblje nosti u beskonačnim procedurama i pravilima; sporost promjene i inicijative nikako da dobiju zeleno svjetlo za primjenu. Za mnoge stvari je definirano što se ne smije, ali (pre)često nije jasno smije li ili ne proaktivni poduzetnik, menadžer koji prepoznaje priliku preuzeti rizik i donijeti odluku. Zapne na različitim goal ili initiative alignment-u, odnosno usklađivanju i odobravanju proaktivnih ideja na različitim institucijama unutar korporacije. Naravno da je to i potrebno… ali prečesto do izražaja dolazi sporost i tromost sustava u kojem se prilike za promjenom zagube, a poduzetnost i inicijativa splasnu. Oni koji odlaze iz korpora cije se često žale da se odluke većinom svode samo na spuštanje na niže razine, negdje drugdje (Beču, Berlinu, Zagrebu ili nekom drugom gradu gdje je smještena HQ) donese nih strateških planova i inicijativa bez prilike da se sudjeluje i doprinese njihovoj kvaliteti i provedivosti.
Takav menadžer, nezadovoljan i zasićen ne djelovanjem ili sporošću velikog sustava, čuje da odlična, poduzetnička firma traži izvršnog direktora. Osnivač, poduzetnik (po definiciji kreativan i spreman preuzeti rizik) izgleda napokon kao odličan sugovornik s kojim bi se moglo ostvarivati prave rezultate. Nema više bezbrojnih i bezbojnih meeting request-a za sastanke na kojima se samo raspravlja, a ne donose odluke, nema više različitih intrapre neurship inicijativa koje ga samo podsjećaju na sporost djelovanja. Prihvaća objeručke prilično konkurentnu i velikodušnu ponudu od osnivača da preuzme mjesto izvršnog direktora. Kako je za odnos potrebno dvoje, pogle dajmo na koji način je osnivač firme došao do zaključka da mu treba izvršni direktor. Opisano u Adizes životnim ciklusima, osnivač je kreativna osoba koja brže od drugih prepoznaje poslovnu priliku, za razliku od nekih, preuzima rizik i donosi odluku hoće li krenuti u poslovni pothvat te nakon što odluči djeluje. Od samog početka poslovanja firme, bdije nad njezinim opstankom, baš kao što se brine o maloj bebi, trudeći se da firma preživi, nađe dovoljno klijenata koji su zadovoljni, žele se vratiti i preporučiti firmu drugima. Svjestan da je po trebno određeno vrijeme da se firma dokaže i razvije naporno radi (24 h na dan 7 dana tjedno 365 dana u godini), brinući o različi tim izazovima – o pronalasku novih klijenata, isporuci na vrijeme, kapacitetu proizvodnje, toku gotovine, zalihama repromaterijala… i to je u počecima rada firme sasvim normalno. Poslovnim rječnikom, osnivač je u početnom razdoblju i direktor prodaje i direktor financija i direktor proizvodnje… Kako se firma razvi ja, raste i broj klijenata, broj zaposlenih, broj proizvodnih linija… i ono što je bilo normalno u počecima rada firme – da sve odluke donosi osnivač, sada postaje opterećenje jer je poslovanje preveliko. Osnivač se nađe u osnivačevoj zamci. Firma je uspješno narasla (o ovome je sanjao kada je firmu pokretao), napokon ima i novaca na žiro računu (nakon vremena u kojima je balansirao što će prvo platiti, repromaterijal, novi stroj ili odličnog inženjera), ali on nema i dalje vremena za uživanje u rezultatima uspjeha (postao je rob vlastite firme; za sve se pita on, nikako da ovi njegovi počnu donositi odluke, pa onda krenu ali, jao, krivo…). Tada mu padne na pamet spasonosna ideja da mu treba izvršni direktor. Čuo je da ima jedan odličan koji želi pobjeći iz korporacije… i kreće međusobno oduševljenje osnivača i budućeg izvršnog direktora. Osnivač napokon pronalazi pravog sugo vornika koji će mu pomoći da vodi firmu na način da umjesto njega donosi mnoge (ope rativne) odluke („ima iskustvo rada u velikoj korporaciji i ako se tamo dokazao, zašto ne bi kod mene bio dobar”). Menadžer, s druge strane, prepoznaje u osnivaču osobu koja je spremna djelovati, mijenjati, donositi odluke (zar nije i njihov razgovor o potencijalnoj suradnji samo dokaz toga) – i još važnije od svega, napokon priliku da razgovara sa stvarnim vlasnikom s kojim, ako se nešto dogovori, ništa ne stoji na putu provedbe (odbori, sek tori, regije, centrala) – i tako se nađe u zamci za izvršnog direktora. Nekoliko je scenarija kako se ovaj idilični odnos može razvijati u sljedećem periodu, dva pesimistična i jedan optimističan.

PRVI PESIMISTIČNI SCENARIJ
Firma je naučena da osnivač donosi sve odluke. Osnivač se svjesno i iskreno povuče iz donošenja velike većine odluka i prepusti vođenje firme izvršnom direktoru. Zanima ga rezultat, a u ostalo se ne petlja. Čuo je priče nekih osnivača kako izvršni direktori nisu znali voditi firmu pa su se morali miješati da se firma ne upropasti, pa su ovi otišli… a on je baš sretan jer je našao Pravog izvršnog direktora. Odličan je. Izvršni direktor je prezadovoljan prilikom da napokon vodi firmu, donosi odluke, djeluje… Kako je došao novi čovjek sa svojim iskustvom, znanjem i novom energijom entuzijastičan da napokon može djelovati drugačije nego u uskim okvirima korporacije, spreman je raditi koliko treba kako bi pokazao da može unaprijediti firmu. On ima veliki ka pacitet, naučen je još od korporacije da treba potegnuti… ali nakon nekog vremena ipak se malo umori. Kao da se teret sa osnivača prelio na leđa izvršnog direktora. S vremenom shva ća da one procedure, struktura, politike koje su ga nervirale u korporaciji (jer ih je zaista bilo previše), ovdje nedostaju. Kako da upravlja firmom ako nije jasno tko što smije odlučiti (osim njega), kakva je politika nabave, rabat na politika… Zaposleni koji su od početka sa osnivačem mu se malo opiru (tko je sad ovaj da odlučuje umjesto osnivača; jedno je kad osnivač donese odluku, to se ne preispituje, al’ sad ovaj…). Mnoge njegove odluke su zaista odlične, ali ukoliko paralelno sa zdravom novom energijom ne donosi i postavku i unaprjeđivanje sustava s pravom mjerom za firmu u koju je došao, tada je cijela priča razvoja kompanije osuđena na samo mali vremenski pomak od godine do dvije kada će se firma ponovno naći u situaciji da sve odluke i dalje donosi isključivo jedna osoba i firma ovisi o toj osobi – u ovom scenariju izvršni direktor. Firma se pomakla iz osnivačeve zamke u zamku izvršnog direktora. Ovaj scenarij može završiti povlačenjem premorenog izvršnog direktora sa pozicije i vraćanje odmorenog osnivača (da vrati firmu na pravi smjer) ili provođenjem optimističnog scenarija.
DRUGI PESIMISTIČNI SCENARIJ
Osnivač je osvijestio da bi za dalje uspješno poslovanje, ali i zdravi rast firme trebao profesionalizirati način rada (definirati proce se, nadležnosti, spustiti ovlasti…). Nema više energije da sam donosi sve odluke. Iskreno si prizna da ne zna kako provesti profesionali zaciju. Odlučuje zaposliti izvršnog direktora koji ima iskustvo korporacije i nada se da će sada stvari funkcionirati pa će valjda prenijeti korporativno iskustvo na njegovu firmu. Pomalo se i „veseli” vidjeti kako će se izvršni direktor snalaziti sa svim mogućim problemi ma i izazovima s kojima se on hvatao u koštac otkako je firma narasla. Pokušao je i osnivač uvesti gorenavedene elemente, ali nitko od prvih suradnika nije podržao, a niti on sam na kraju više nije bio siguran koja je doza struk turiranja firme prava. Izvršni direktor s velikim iskustvom (pre)uređenog poslovanja u korporaciji ili uređenog za puno veći sustav, prema dogovoru sa osnivačem, odlučno pristupa zadatku da vjerno prenese politike, pravilnike, procedure, strukture, KPI-eve… iz korporacije gdje je radio. Toga je barem bilo napretek. Često komentira kako su oni u prošloj firmi imali procedure za ovo i ono i osnivač mu tada odgovara – pa zašto si onda pobjegao odande ako su sve te procedure baš tako potrebne. Atmosfera u firmi postaje komorna; uvrijeđeni i povrijeđeni su ključni zaposleni (da smo ova ko radili, ne bismo nikada postigli uspjeh), koji odbijaju suradnju (javno ili tajno) sa izvršnim direktorom, a s nevjericom i osnivač promatra u što se pretvara njegova miljenica (firma). Svi navedeni elementi profesionalizacije ne postižu uspjeh, već naprotiv, lošu atmosferu i debakl u primjeni. Kako spomenu jedna osnivačica: „Nakotile se procedure”. Ovaj scenarij najčešće završa va da se izvršni direktor povlači sa pozicije, osnivač se vraća i svojim povratkom pokušava vratiti poduzetničku energiju u firmu, ali zaposleni postaju umorni od promjena, pribojavajući se tko je sljedeći koji će nas pokušati „na silu” mijenjati.
OPTIMISTIČNI SCENARIJ
Ovaj scenarij uključuje nekoliko značajnih razlika. Firmi trebaju u ovoj fazi tri vrste energije: uvođenje sustava, iskustvo i znanje profesionalaca (izvršnog direktora) i znanje i iskustvo osnivača i ključnih suradnika. Trebaju se poput plesa sinergetski nadopunjavati i izmjenjivati za ostvarenje željenih rezultata. Osnivač je svjestan neophodne promjene i profesionalizacije. S obzirom na to da su osnivač i izvršni direktor prepoznali kompatibilnost znanja i iskustva koje imaju, u optimističnom scenariju osnivač je tu kada se pokrenu promjene, ne da narušava već da podržava spremnost (i autoritet) izvršnog direktora da provede (ne uvijek tako ugodan, ali neopho dan za dalje zdravo poslovanje) proces profesionalizacije. Izvršni direktor aktivno sudjeluje u procesu, zajedno sa ključnim zaposlenima (a ne protiv njih) traži pravu mjeru i dozu za njihovu formu, koristeći iskustvo iz korporaci je, a izbjegavajući copy/paste varijantu. Izvršni direktor je imenovan upravo kao rezultat nove strukture (a ne nametnut). Copy/paste procedura, strukture, pravila, ovlasti iz korporacije ne funkcioniraju jer nisu iste funkcije i sadržaj službi, sektora nabave, prodaje, proizvodnje u korporaciji i u poduzetničkoj firmi. Potrebno je podesiti organizaciju primjerenu razvojnom stadiju u kojem se nalazi firma.
OPASNO JE PRE-PROPISATI KAO ŠTO JE OPASNO NE PROPISATI.
Navedena unaprjeđenja u organizaciji izvršni direktor će uspjeti provesti samo uključujući zaposlene u proces promjene. Nikako namećući proceduru kao gotovu. Ukoliko se pronađe prava mjera, svi akteri će biti u dobitnoj kombinaciji. Osnivač, jer prati zdravi rast i razvoj firme, a izvukavši se iz operative, zadržava željenu dozu strateškog razmišljanja i slobodnog vremena. Izvršni direktor, jer u poduzetničkoj firmi uspješno doprinosi svojim iskustvom i inicijative se napokon provode, a ključni zaposleni jer imaju priliku preuzeti važne pozicije s jasnim ovlastima i biti dio razvoja firme.

Mnogi uspješni rukovodioci, zaposleni na visokim pozicijama korporacija ...
