Rast košta

U prvoj fazi kad pokrenu kompanije osnivači poduzetnici su posebno koncentrirani na rast i to tako treba biti. U ranim fazama rast je pokazatelj da dobro zadovoljavamo potrebe svojih klijenata i zbog toga i broj klijenata raste. Ono čega često nismo svjesni je da za rast košta i da taj rast treba na neki način financirati. U početku to može biti od strane dobavljača i klijenata, ali s vremenom i povećanjem kompleksnosti poslovanja firma usporava i to nije dovoljno, a kad se pojave konkurenti koji nude financiranje klijentima i avansno plaćanje dobavljačima situacija postaje kapitalno zahtjevnija. Potrebno je sve više kapitala vlasnika i kreditiranja banaka ako se želi zadržati visoka stopa rasta i tu se vidi tko je pravi poduzetnik, a tko samo opurtunist koji je iskoristio situaciju kratkoročno.

Kaže Jim Colins u prvoj knjizi “Stvoreno da traje” da postoje dvije  vrste poduzetnika. Oni koji grade firme da traju i ovi drugi oportunisti. Ovi koji grade firmu da traje, rade jake temelje i stalno ih proširuju i učvršćuju, a ovi drugi grade bez temelja pa dokle izdrže. Zato samo 0,1% ili 1 promil dođe u fazu velike firme, ostali propadnu putem jer temelji ne mogu izdržati. U početku ako želimo stvoriti prednost kapital ne bismo trebalo izvlačiti iz firme tj. trebalo bi u firmi ostavljati 100% zarađenog novca kako bi je snažno kapitalizirali i brzo rasli. Kasnije kad firma postane visoko profitabilna smatra se “pristojnim” izvlačiti 20-40% zarađenog profita, a ostalo i dalje treba ulagati u rast i razvoj firme.

Kao što firme imaju životne cikluse tako i biznisi imaju cikluse razvoja i toga treba biti svjestan i prilagođavati im način poslovanja. Svaki biznis dođe do faze kad se konsolidira i kad raste koliko raste market što znači jednoznamenkasto. Do tog trenutka firma se mora dobro kapitalizirati kako bi mogla sudjelovati u konsolidaciji biznisa, jer u tom trenutku nema više mjesta za slabe, jer vjetar više ne puše i purani ne lete, a nema ni plime da diže i male i velike brodove. U tom trenutku kao i u svakoj krizi vidi se tko pliva bez gaća tj. bez kapitala. Tu na vidjelo dolazi da je većina poduzetnika izvlačila previše novaca iz firme i da su firme nisko kapitalizirane. U Republici Hrvatskoj  prosječna kapitaliziranost je mala i firme su generalno nisko kapitalizirane (manje od 30% u prosjeku), a vjerujem da je tako, ako ne i gore, na području cijele Ex Yu. Smatra se da bi se kapitaliziranost firme trebala kretati između 40-60% tj. udio kapitala vlasnika bi trebao biti između 40 i 60% u aktivi tvrtke. U dobrim vremenima kapital treba ići ka 40% jer se tada treba zaduživati i iskoristiti potencijal rasta biznisa dok ga ima, a u krizi treba smanjiti izloženost kreditima jer oni dodatno povećavaju rizik koji u vremenu krize treba smanjiti.

Ono čega poduzetnici često nisu svjesni je da se ova igra zove kapitalizam i da je za igrati veliku igru potreban veliki kapital. Također je bitno istaknuti da smo mi osnivači vlasnici kapitala, a vlasnici firme su svi zaposlenici, jer oni su vlasnici svojih radnih mjesta i najvrijednije je u njihovim glavama. Danas većina vrijednost firme leži u nevidljivim vrijednostima, a manje od 20% vrijednosti firme je u materijalnim stvarima koje proizlaze iz kapitala. Cijena kapitala na tržištu kapitala je sve manja, a cijena rada na tržištu rada sve veća tako da je jasno gdje je moć.

Najvrijednije što firma ima su kupci i zaposlenici, a posebno menadžment ako ga firma ima ne samo na papiru. Izuzetno su važni i brendovi i jedinstvena znanja ili patenti koja su u firmi. Najvrijednije svjetske firme imaju preko 90% vrijednosti u tim nevidljivim dijelovima (ljudi, klijenti, platforma, brendovi, patenti..) zato je uloga menagmenta ključna jer treba sa svim  tim vrijednostima dobro upravljati.

U prvoj fazi razvoja tvrtke potrebno je razviti Market sistem tj. mrežu kupaca i ponudu vrijednosti koja zadovoljava potrebe kupaca. Posljedica dobro razvijenog Market sistema je visok rast prihoda.

U drugoj fazi treba razviti Operativni sistem tj. dobro upravljanje resursima svih vrsta prvotno ljudskim, a zatim i svim ostalim – materijalnim, tehnološkim, lagerima, brendovima. Posljedica dobrog upravljanja resursima je nizak operativni ciklus novca tj. manja potrebna količina kapitala vlasnika kako bi firma mogla uspješno funkcionirati. Upravo se u tom trenutku dešavaju problemi i firme usporavaju rast jer loše upravljaju resursima pa im je potrebno više kapitala i više financiranja. Postoji izreka koja kaže promet je nužnost, profit je dobar, ali cash flow je kralj, jer firme ne propadaju ni zbog prometa ni zbog profita već zbog nedostatka novca tj. zbog lošeg upravljanja operativnim ciklusom novca. Operativni ciklus novca preko 180 dana znači da firma gubi novac i da joj je budućnost upitna. Operativni ciklus od 180 dana znači da je firmi potrebno kapitala vlasnika za promet tvrtke od 180 dana. Kad je previše kapitala u firmi s druge strane to nije isplativo za vlasnike kapitala i tu dolazimo do slijedeće pogreške koju rade poduzetnici kad zaboravljaju da su oni ujedno i investitori i da moraju imati razuman povrat na svoj kapital. Previše kapitala olakšava rad, ali značajno smanjuje profitabilnost tj. povrat na uloženi kapital. Odgovoran investitor nikad nema ukupnu imovinu u jednom projektu, a poduzetnicima se često dešava da sve što imaju ulože u svoju firmu i onda još time ne upravljaju dobro pa imaju nizak povrat. Prosječan povrat na imovinu svih tvrtki koji kotiraju na burzi zadnjih 100 godina se kreće oko 12%. Traženi povrat trebao bi ovisiti o stupnju rizika projekta u koji je uloženo. Što je veći rizik trebao bi biti veći povrat. Rizik u mnogome ovisi o veličini i kapitalizaciji tvrtke. Male i niskokapitalizirane firme imaju ogroman rizik i zato na takvim projektima povrat mora biti jako velik da bi se ulaganje isplatilo.

U trećoj fazi rasta i razvoja koja se još naziva i profesionalizacija potrebno je razviti menagment sistem tj. profesionalni upravljački sustav koji se sastoji od planiranja, strukture, edukacije menadžmenta te sistema mjerenja i nagrađivanja. Tek nakon završene treće faze se rizik tvrtke značajno smanjuje, a profitabilnost i operativni ciklus novca postaju upravljivi, a investicija dugoročno održiva, a tvrtka je spremna za daljni rast i razvoj. Ovo je točka do koje dođe manje od jednog promila firmi tj. svaka tisućita tvrtka dođe do ove faze gdje postoji profesionalni menadžment, a tvrtka i dalje ima sačuvan poduzetnički duh. 

I to nije kraj. Potrebno je još razviti i vrijednosni sustav kako bi sve ovo dobilo pravi smisao i tada smo dobili zaokruženu cjelinu koja ima glavu i rep, koja je dugoročno održiva i društveno odgovorna. Tada se iz plemena pretvaramo u instituciju koja je stvorena da traje i koja ima trajne zajedničke vrijednosti koje ih čine cjelovitom zajednicom gdje vlasnik više nije faktor bez kojeg se ne može. To je i trenutak kad se vlasnik može povući u mirnije vode sa spoznajom da je napravio velik posao ne samo za sebe i svoju obitelj već i za sve zaposlene, ali i za zajednicu u cijelini i da je ostavio iza sebe sustav koja će trajati i stvarati vrijednost za sve koji su povezani sa njim.