Rast košta

U prvoj fazi kada pokrenu kompanije osnivači poduzetnici su posebno usredotočeni na rast i na to tako treba biti. U ranim fazama rast je pokazatelj da dobro zadovoljavamo potrebe svojih klijenata te zbog toga i broj klijenata raste. Ono čega često nismo svjesni jest da rast košta te da se taj rast treba na neki način financirati. U početku to može biti od strane dobavljača i klijenata, ali s vremenom i povećanjem kompleksnosti poslovanja poduzeće usporava i to nije dovoljno, a kada se pojave konkurenti koji nude financiranje klijentima i avansno plaćanje dobavljačima, situacija postaje kapitalno zahtjevnija. Potrebno je sve više kapitala vlasnika i kreditiranja banaka ako se želi zadržati visoka stopa rasta i tu se vidi tko je pravi poduzetnik, a tko samo oportunist koji je kratkoročno iskoristio situaciju.

Jim Collins u svojoj prvoj knjizi „Stvoreno da traje“ kaže da postoje dvije vrste poduzetnika - oni koji grade poduzeća da traju i ovi drugi oportunisti. Ovi koji grade poduzeće da traje stvaraju jake temelje i stalno ih proširuju i učvršćuju, a ovi drugi grade bez temelja idu dok izdrže. Zato samo 0,1 % ili 1 promil dođe u fazu velikog poduzeća, a ostali propadnu jer temelji to ne mogu izdržati. U početku, ako želimo stvoriti prednost kapital ne bismo trebalo izvlačiti iz poduzeća, tj. trebalo bi u poduzeću ostavljati 100 % zarađenog novca kako bismo ga snažno kapitalizirali i brzo razvili. Kasnije kada poduzeće postane visoko profitabilno smatra se „pristojnim“ izvlačiti 20-40 % zarađene dobiti, a ostalo i dalje treba ulagati u rast i razvoj poduzeća.

Kao što poduzeća imaju životne cikluse, tako i poslovanje ima cikluse razvoja i toga treba biti svjestan i prilagođavati se načinu poslovanja. Svako poslovanje dođe do faze kada se konsolidira i kada raste koliko raste tržite, što znači jednoznamenkasto. Do tog trenutka poduzeće se mora dobro kapitalizirati kako bi moglo sudjelovati u konsolidaciji poslovanja, jer u tom trenutku nema više mjesta za slabe, budući da vjetar više ne puše i purani više ne lete, a nema ni plime da diže i male i velike brodove. U tom trenutku kao i u svakoj krizi vidi se tko pliva bez gaća, tj. bez kapitala. Tu na vidjelo izlazi da je većina poduzetnika izvlačila previše novaca iz poduzeća te da su poduzeća nisko kapitalizirana. U Republici Hrvatskoj prosječna kapitaliziranost je mala i poduzeća su generalno nisko kapitalizirana (manje od 30 % u prosjeku), a vjerujem da je tako, ako ne i gore, i na području cijele bivše Jugoslavije. Smatra se da bi se kapitaliziranost poduzeća trebala kretati između 40-60 %, tj. udio kapitala vlasnika trebao bi biti između 40 i 60 % u aktivi poduzeća. U dobrim vremenima kapital treba ići prema 40 % jer se tada treba zaduživati i iskoristiti potencijal rasta poslovanja dok ga ima, a u krizi treba smanjiti izloženost kreditima jer oni dodatno povećavaju rizik koji u vremenu krize treba smanjiti.

Ono čega poduzetnici često nisu svjesni jest da se ova igra zove kapitalizam te da je za igrati veliku igru potreban veliki kapital. Također je bitno istaknuti da smo mi osnivači vlasnici kapitala, a vlasnici poduzeća su svi zaposlenici, jer oni su vlasnici svojih radnih mjesta i to je najvrijednije u njihovim glavama. Danas većina vrijednosti poduzeća leži u nevidljivim vrijednostima, a manje od 20 % vrijednosti poduzeća je u materijalnim stvarima koje proizlaze iz kapitala. Cijena kapitala na tržištu kapitala je sve manja, a cijena rada na tržištu rada sve veća, tako da je jasno gdje je moć.

Najvrijednije što poduzeće ima su kupci i zaposlenici, a posebno menadžment ako ga poduzeće ima, a da nije samo na papiru. Izuzetno su važni i brendovi i jedinstvena znanja ili patenti koja su u poduzeću. Najvrjednije svjetske kompanije imaju preko 90 % vrijednosti u tim nevidljivim dijelovima (ljudi, klijenti, platforme, brendovi, patenti...), zato je uloga menadžmenta ključna jer se svim tim vrijednostima treba dobro upravljati.

U prvoj fazi razvoja poduzeća potrebno je razviti Market sustav, tj. mrežu kupaca i ponudu vrijednosti koja zadovoljava potrebe kupaca. Posljedica dobro razvijenog Market sustava je visok rast prihoda.

U drugoj fazi potrebno je razviti Operativni sustav, tj. dobro upravljanje resursima svih vrsta, prvenstveno ljudskim, a zatim i svim ostalim – materijalnim, tehnološkim, skladištima, brendovima. Posljedica dobrog upravljanja resursima je nizak operativni ciklus novca, tj. manja potrebna količina kapitala vlasnika kako bi poduzeće moglo uspješno funkcionirati. Upravo se u tom trenutku događaju problemi i poduzeća usporavaju s rastom jer loše upravljaju resursima pa im je potrebno više kapitala i više financiranja. Postoji izreka koja kaže promet je nužnost, profit je dobar, ali novčani tok je kralj, jer poduzeća ne propadaju ni zbog prometa ni zbog profita, već zbog nedostatka novca, tj. zbog lošeg upravljanja operativnim ciklusom novca. Operativni ciklus novca preko 180 dana znači da poduzeće gubi novac te da mu je budućnost upitna. Operativni ciklus od 180 dana znači da je poduzeću potreban kapital vlasnika za promet poduzeća od 180 dana. Kada je previše kapitala u poduzeću s druge strane to nije isplativo za vlasnike kapitala i tu dolazimo do sljedeće pogreške koju rade poduzetnici kada zaboravljaju da su oni ujedno i investitori te da moraju imati razuman povrat na svoj kapital. Previše kapitala olakšava rad, ali značajno smanjuje profitabilnost, tj. povrat na uloženi kapital. Odgovoran investitor nikada nema cjelokupnu imovinu u jednom projektu, a poduzetnicima se često događa da sve što imaju ulože u svoje poduzeće i onda još time ne upravljaju dobro pa imaju nizak povrat. Prosječan povrat na imovinu svih poduzeća koja kotiraju na burzi zadnjih 100 godina kreće se oko 12 %. Traženi povrat trebao bi ovisiti o stupnju rizika projekta u koji je uloženo. Što je veći rizik, povrat bi trebao biti veći. Rizik u mnogome ovisi o veličini i kapitalizaciji poduzeća. Mala i nisko-kapitalizirana poduzeća imaju ogroman rizik i zato na takvim projektima povrat mora biti jako velik da bi se ulaganje isplatilo.

U trećoj fazi rasta i razvoja koja se još naziva i profesionalizacija potrebno je razviti Menadžment sustav, tj. profesionalni upravljački sustav koji se sastoji od planiranja, strukture, edukacije menadžmenta te sustava mjerenja i nagrađivanja. Tek nakon završene treće faze se rizik poduzeća značajno smanjuje, a profitabilnost i operativni ciklus novca postaju upravljivi, investicija dugoročno održiva, a poduzeće je spremno za daljnji rast i razvoj. To je točka do koje dođe manje od jednog promila poduzeća, tj. svako tisućito poduzeće dođe do faze gdje postoji profesionalni menadžment, a poduzeće i dalje ima sačuvan poduzetnički duh. 

I to nije kraj. Potrebno je još razviti i vrijednosni sustav kako bi sve to dobilo pravi smisao i tada smo dobili zaokruženu cjelinu koja ima glavu i rep, koja je dugoročno održiva i društveno odgovorna. Tada se iz plemena pretvaramo u instituciju koja je stvorena da traje i koja ima trajne zajedničke vrijednosti koje ih čine cjelovitom zajednicom u kojoj vlasnik više nije čimbenik bez kojeg se ne može. To je i trenutak kada se vlasnik može povući u mirnije vode sa spoznajom da je napravio velik posao ne samo za sebe i svoju obitelj, već i za sve zaposlenike, ali i za zajednicu u cijelosti te da je ostavio iza sebe sustav koji će trajati i stvarati vrijednost za sve koji su povezani s njim.